Na narednim stranicama vam predstavljamo rezultate istraživanja o dječjem prosjačenju u Crnoj Gori, Istraživanje je realizovano u periodu od 25-og do 30-tog septembra u šest crnogorskih opština i to: Berane, Bijelo Polje, Podgorica, Nikšić, Bar i Tivat. Učesnici u grupnom intervjuu bili su relevantni predstavnici institucija koji su na različite načine uključeni u problematiku inkluzije Roma i Egipćana, i posebno, oni pojedinci koji imaju dodirnih tačaka sa problemom dječjeg prosjačenja.1 Svi interjui su urađeni u periodu od nedjelju dana, a razgovori su rukovođeni identičnom metodologijom. Za intervju smo formulisali nekoliko ključnih tema o kojima su ispitanici razgovarali, a naravno, tokom intervjua moderator je postavljao čitav niz potpitanja koja su tražila primjere i preciziranje određenih izjava učesnika u diskusijama. Teme koje su formulisane i kojima se grupni intervju rukovodio su:
• opšti problemi inkluzije Roma i Egipćana,
• pojavni oblici, frekventnost i iskustva vezana za problem prosjačenja djece,
• odnos i prakse nadležnih institucija kada je riječ o suzbijanju prosjačenja,
• problemi komunikacije i saradnje sa romskom zajednicom, i
• predlozi mjera za suzbijanje dječjeg prosjačenja
u okviru cjelokupnog istraživanja, realizovali smo i desk research3 koji obezbjeđuje kratak pregled najrelevantnijih dokumenata na temu dječjeg prosjačenja u Crnoj Gori. Ključni cilj ovog dijela istraživanja bio je da se isključi iz našeg istraživanja i Izvještaja ponavljanje uobičajenih tipskih saznanja i iskaza o problemu prosjačenja, dakle, da se u ovom Izvještaju ne ponavljaju saznanja koja već imamo na osnovu drugih istraživanja, iako smo empirijskog materijala za ovakvu vrstu iskaza svakako imali na pretek. Takođe, cilj ovog desk istraživanja bio je da se izbjegnu teorijske definicije prosjačenja maloljetnika, romske zajednice, i svih ostalih ključnih pojmova koje u našem istraživanju imaju uobičajena značenja, dakle, ona značenja koja se inače koriste kada je riječ o ovim problemima, a koja su već jasno definisana u istraživanjima koja su do danas obavljena. Konačno, ciljevi istraživanja su bili: utvrđivanje oblika, uzroka i ukupne fenomenologije dječjeg prosjačenja Roma i Egipćana, utvrđivanje iskustava i efektivnosti dosadašnjih instrumenata i mjera koje se primjenjuju, te identifikacija novih mogućih mjera sa ciljem suzbijanja dječjeg prosjačenja.
Pojavni oblici, obrasci i fenomenologija dječjeg prosjačenja U svih šest opština u kojima je sprovedeno istraživanje pokazalo se da postoje određene karakteristike dječjeg prosjačenja koje su zajedničke. Međutim, postoje i određene razlike, koje su naročito informativne s obzirom na različite načine suočavanja sa problemom prosjačenja. Najprije, mora se reći da je različit obim i frekventnost problema dječjeg prosjačenja u ovih šest opština. Problem je najizraženiji u Beranama i Podgorici, prilično izražen u Nikšiću i Baru, a u Bijelom Polju i Tivtu je veoma malo izražen. Zajedničko za sve opštine u kojima je sprovedeno istraživanje jeste i to da je dječje prosjačenje u najvećem broju slučajeva inicirano, podržavano ili tolerisano od strane roditelja. Dakle, riječ je zapravo o strategiji porodične ekonomije, tačnije, porodičnog preživljavanja. Sastavni dio ovog problema je i činjenica da je u svim opštinama ukupan socio-ekonomski položaj Roma i Egipćana veoma loš. Svi učesnici u diskusiji smatraju da suštinska borba protiv dječjeg prosjačenja mora da se fokusira na ukupno poboljšanje socio-ekonomskog položaja Roma i Egipćana. Ukoliko se prosjačenje posmatra kao izolovani fenomen, onda će uslijediti borba protiv simptoma, a ne protiv uzroka problema. Takođe, u svim opštinama se ističe da se mora naći rješenje problema dokumentacije Roma i Egipćana. Naime, bez dokumentacije, Romi ne mogu da ostvaruju čitav niz prava, uključujući i socijalnu pomoć (MOP)4 , a ovo je dugoročan problem koji se odražava ne samo na prosjačenje, nego na čitav niz drugih problema. Prema procjenama MUP-a, u Crnoj Gori živi između 700 i 800 RE koji nemaju regulisan pravni status, dok je njih oko 300 ušlo u proceduru u vezi regulisanja statusa. Valja reći, međutim, da je u ovom pogledu postignut vidan napredak posljednjih godina, opet, prvenstveno zahvaljujući djelovanju organizacija koje se bave romskim pitanjima, medijatora i dobre koordinacije svih službi. Istraživanje pokazuje da, osim u Podgorici gdje je to u nešto manjoj mjeri zastupljeno, u svim ostalim opštinama ispitanici lično poznaju i djecu koja prose, kao i porodicu te djece. Oni detaljno opisuju njihovu porodičnu situaciju, materijalne uslove, njihovo ponašanje, i sve ostale detalje koji precizno ukazuju na spektar problema i bihejvioralnih obrazaca koji proističu iz sveukupne situacije u kojima se oni nalaze. 4 U ovom dijelu bilo je i protivrječnih tvrdnji. Naime, na osnovu iskaza učesnika u diskusiji iz UNHCR-a se tvrdi da i izbeglice i svi Romi koji nemaju riješen problem dokumentacije primaju finansijsku mjesečnu naknadu koja je identična kao iznos socijalne pomoći (MOP-a). Prema posljednjim podacima UNHCR-a, oko 50 pripadnika RE populacije prima takvu vrstu pomoći u Crnoj Gori. Međutim, takođe se ističe da će ovaj program trajati do decembra ove godine, nakon čega, ukoliko ne riješe problem dokumentacije, porodice koje primaju ovu naknadu će ostati bez ikakve finskijske podrške ‘’Vi treba da vidite gdje ta djeca i njihovi roditelji žive. Da vidite vi na šta to liči... To je strašno... Za hljeb nemaju, a spavaju u brlogu....?’’ ‘’...kad nemaju dokumenta, onda je stvar još gora..... zato što onda ne mogu da primaju socijalnu pomoć, i onda, naravno, djeca idu da prose...’’ ‘’...znamo mi dobro svu tu djecu... i njih i njihove roditelje. Bili smo i kod njih kući. Znamo i gdje žive i šta rade. Stalno smo u kontaktu sa istom djecom...’’ DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 3 Iz ove analize proističu neki opšti zaključci koje smo iznijeli, ali i neke specifičnosti koje ukazuju da se u nekim situacijama mora/treba napraviti individualni plan rješavanja problema djece. Npr, po opisu, postoje situacije koje su nerješive stoga što roditelji, dominantno otac, inicira, instruira, pa čak i vrši pritisak da djeca prose i donose mu novac. U ovim situacijama rješenje problema je gotovo nemoguće, zato što je uticaj roditelja na djecu mnogo značajniji nego što je to uticaj svih institucija i njihovih predstavnika. Naprosto, kako god da se procesuiraju slučajevi prosjačenja, čim se djeca vrate u roditeljsku porodicu na njih se vrši pritisak da nastave sa prosjačenjem. U ovim situacijama čak ni prekršajne prijave, ni sudski epilog ne daju nikakve rezultate. Učesnici u diskusiji smatraju da je jedino rješenje u ovim situacijama da se uskrati pravo roditeljstva nesavjesnim roditeljima, i da se djeca smjeste u hraniteljske porodice ili posebne institucije. Da bi se ovo ostvarilo, po riječima ispitanika, potrebna je promjena legislative i fleksibilnija/ značajnija uloga nadležnih organa. U ovim konstatacijama se slažu gotovo svi ispitanici, uključujući i predstavnike romske/egipćanske zajednice. Dakle, ako imamo permanentnu borbu sa istim slučajevima prosjačenja, gdje je svaki pokušaj suzbijanja praćen recidivizmom, i gdje roditelji vrše pritisak na djecu da prosjače bez obzira na uticaj institucija, jedino je rješenje fleksibilnije zakonodavstvo koje će omogućiti oduzimanje djece od roditelja. U Podgorici, glavnom gradu, problem prosjačenja je izražen u smislu velikog broja djece koja su u prošnji. Za razliku od ostalih, u ovoj opštini ne postoji lično poznavanje djece i njihovih roditelja od strane predstavnika nadležnih institucija.5 Takođe, za razliku od ostalih opština, u Podgorici je učestala pojava prosjačenja u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima, tačnije, u situacijama kada se zatvaraju kafići i noćni klubovi. U ovim situacijama na desetine romske i egipćanske djece u isto vrijeme prose od gostiju koji napuštaju lokale. Praksa pokazuje da u ovim situacijama policija ne reaguje adekvatno, a ostale institucije nisu dostupne kako bi se situaciono riješio problem prosjačenja ove djece. Dakle, osim velikog broja djece koja prose, u Podgorici su problem i obrasci prosjačenja koji prate urbanu sredinu, a koji dodatno izlažu djecu opasnostima od nasilja i delikventnog ponašanja različite vrste. Takođe, iako je to prisutno u svim opštinama, ispitanici u Podgorici ukazuju da je u romskim naseljima među maloljetnom populacijom veoma prisutna, i u porastu zloupotreba psiho-aktivnih supstanci6 , i ovo je poseban problem koji će, po riječima ispitanika, uskoro postati jedan od ključnih kada je riječ o romskoj populaciji generalno. Kada je riječ o Bijelom Polju i Tivtu, treba imati u vidu različite razloge niskog stepena izraženosti problema u ove dvije opštine. U prvom slučaju (Bijelo Polje), to je zato što 5 Svega par ispitanika pominje nekoliko poznatih slučajeva, ali je to manjina u odnosu na ukupan broj djece 6 Na istom problemu insistiraju i učesnici u diskusiji iz Nikšića ‘’... vjerujte mi, nema tu druge. Mi sklonimo djecu sa ulice, odvedemo ih kod roditelja, eto ista djeca sjutra na ulici. Otac ih tjera da prose. Vjerujte mi, jedino rješenje je da im se oduzme roditeljstvo.’’ ‘’... vidite djecu u 4 ujutru kako ispred kluba prose... Zovete policiju. Oni kažu to nije naš posao. Zovete Centar za socijalni rad, niko se ne javlja na telefon.’’ ‘’Pa najgore je što ih otac tjera da prose. Šta mi tu da radimo kad ih rođeni otac šalje na ulicu da prose?’’ DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 4 je generalno mali broj Roma u ovoj opštini, i posebno, što gotovo da nema izbjeglica, uglavnom Egipćanskih porodica.7 Inače, i kada se dešavaju sporadični slučajevi dječjeg prosjačenja, u Bijelom Polju su to uglavnom djeca koja su došla iz Berana, gdje naprosto ima suviše Romske djece koja prose.8 Prema tome, ključno je da je prosjačenje u Bijelom Polju, kao što smo akcentirali, izraženo u maloj mjeri zato što je ukupan broj Roma relativno mali.9 Sa druge strane, u Tivtu je taj broj mnogo veći.10 U Tivtu, dakle, gotovo da nema dječjeg prosjačenja.11 Takođe, u Tivtu gotova sva Romska i Egipćanska djeca pohađaju školu. Ovo je ključni razlog minimalnog broja onih koji prose. Razlog za njihov gotovo potpun obuhvat u pogledu pohađanja škole jeste postojanje efikasnog medijatora (Egipćanin) koji radi u NVO sektoru. Ovaj medijator proaktivno i svakodnevno komunicira sa predstavnicima lokalne zajednice, sa jedne, i sa romskom zajednicom sa druge strane. Ova komunikacija sa roditeljima romske djece je uslovila da djeca redovno pohađaju školu. Najbolja preventiva prosjačenja je, u ovom, a i u drugim slučajevima širom Crne Gore, kada djeca pohađaju školu. Da bi se ovo ostvarilo, potreban je pouzdan i motivisan medijator/posrednik koji je pripadnik Romske populacije i koji ostvaruje konstantan kontakt/pritisak na roditelje romske i egipćanske djece. Efekat postojanja RE medijatora je evidentan i ako se analizira situacija u drugim opštinama. Naime, od postojanja/nepostojanja medijatora, kao i od njegove efikasnosti u velikoj mjeri zavisi, najprije efektivna komunikacija sa roditeljima djece, i drugo i posljedično, pohađanje škole. Važno je istaći, međutim, da je, kada je o Tivtu riječ, medijator imao aktivnu ulogu u rješavanju problema dokumentacije, što je prvi problem u ciklusu svih problema. Upravo je ovim akcijama medijator i NVO koji predstavlja zadobio povjerenje i integritet kod roditelja koji je iskoristio kao pritisak da djeca pohađaju školu.
Prema tome, na osnovu istraživanja možemo zaključiti da je ključ borbe za suzbijanje prosjačenja da se djeca uključe u sistem obrazovanja. Da bi se ovo postiglo potrebno je da se komunikacija/ saradnja/pritisak na roditelje, a da bi se ovo postiglo potrebno je da imamo efikasnog RE medijatora/posrednika i koordiniran rad/pritisak svih nadležnih institucija na roditelje. U svim situacijama kada su navedeni faktori prisutni, prosjačenje se suzbija mnogo efikasnije nego u situacijama kada to nije slučaj.
Ključni uzroci dječjeg prosjačenja Roma i Egipćana Problem prosjačenja djece koja pripadaju Romskoj i Egipćanskoj zajednici nije usamljen problem koji se može posmatrati nezavisno od čitavog spektra socijalnih problema sa kojima se suočavaju Romi i Egipćani. Dječje prosjačenje treba posmatrati kao sastavni dio širokog spektra problema koji definišu ukupno socijalno i ekonomsko stanje Romske i Egipćanske populacije. Kada je o faktorima/uzrocima riječ, identifikovaćemo ih po značaju. Prvo, mora se reći da je ključni faktor koji generiše pojavu prosjačenja loš socijalni i ekonomski položaj Roma i Egipćana. Riječima učesnika u grupnom intervjuu ovaj položaj se može kvalifikovati kao: ‘užasan’, ‘katastrofalan’, ‘neopisiv’, ‘strašan’ itd. Dakle, prosjačenje Romske i Egipćanske djece u Crnoj Gori je prije svega strategija preživljavanja koja je rezultat izraženog materijalnog deficita i veoma nepovoljnog socio-ekonomskog položaja romske zajednice u cjelini. Drugim riječima, bez borbe protiv dugoročnog i ovjekovječenog lanca siromaštva Roma i Egipćana, sve mjere koje se preduzimaju u borbi protiv dječjeg prosjačenja će prije spadati u akutne oblike ‘liječenja’ ovog problema, nego li u kauzalno rješavanje problema na strateški način. Drugi faktor dječjeg prosjačenja jeste nebriga roditelja prema djeci. Jednostavno, roditelji Romske i Egipćanske djece koja prose su ili direktni inicijatori njihovog prosjačenja, ili svjesno i namjerno tolerišu/ohrabruju takvo njihovo ponašanje. Ovo, opet, dijelom proističe iz gorenavedenih razloga, tačnije, teze da je prosjačenje strategija porodičnog preživljavanja, a dijelom i usljed činjenice da jednostavno roditelji nemaju dovoljno razvijen osjećaj odgovornosti i empatije prema sopstvenoj djeci. Pojednostavljeno, roditelji u Romskoj i Egipćanskoj zajednici ne brinu dovoljno o vlastitoj djeci. Oni nemaju razvijenu svijest o standardima koji bi morali da važe kada je riječ o vaspitanju i obrazovanju djece. Stoga, u borbi protiv dječjeg prosjačenja, prva adresa moraju biti roditelji, odnosno, bez njihove saradnje i njihovog aktivnog uključivanja u rješavanje problema, teško da se mogu očekivati dugoročni pozitivni ishodi. Treći faktor, opet, veoma povezan sa prethodna dva, jesu ozbiljni deficiti u primarnoj socijalizaciji Romske i Egipćanske djece. Ovo naročito u situacijama u kojima su RE djeca izuzeta iz procesa obrazovanja u redovnom školstvu. Usljed ovih deficita u primarnoj socijalizaciji, kod djece se razvijaju bihejvioralni kodovi koji u potpunosti opravdavaju, pa i ohrabruju sve mehanizme ‘snalaženja’ na ulici, a jedan od tih mehanizama je svakako i prosjačenje. Četvrti faktor jeste efekat sekundarne socijalizacije, tačnije, efekat romske zajednice u širem smislu. Romi i Egipćani žive u segregiranim romskim naseljima/zajednicama u kojima se reprodukuju specifični načini života, generalno, kultura koja se u velikoj mjeri zasniva na ‘snalaženju’ svake vrste. U okviru kulture kao načina života Roma i Egipćana, ohrabruje se i prosjačenje, kao i svi ostali oblici ‘snalaženja na ulici’. Djeca, živeći u ovim zajednicama, podražavanjem, mimikrijom i drugim formativnim mehanizmima socijalizacije prihvataju dominantne obrasce vrjednovanja i ponašanja, a prosjačenje je svakako jedan od legitimnih i učestalih mehanizama. Osim toga, u romskoj zajednici koja živi u getoiziranim uslovima, nerijetko postoji neformalna struktura moći u kojoj nekoliko ‘istaknutih’ pojedinaca vrše snažan uticaj na ostale, naročito djecu, da ih ‘uklope’ u postojeće i ovjekovječene standarde ponašanja i ‘snalaženja’.
Barijere u borbi za suzbijanje prosjačenja Suzbijanje prosjačenja u Crnoj Gori u dosadašnjoj praksi se, po riječima učesnika u diskusiji, može okarakterisati kao ‘Sizofov posao’. U praksi, sve aktivnosti koje se sprovode na terenu jednostavno ne daju dugoročne rezultate. Ove akcije i aktivnosti samo kratkoročno sklanjaju djecu sa ulice, da bi ta ista djeca već u sljedećem trenutku/danu, nastavila da prosjače na način na koji su to činila ranije. U narednim redovima ćemo ukazati na ključne razloge ograničenih dometa borbe za suzbijanje prosjačenja. Prva barijera, jeste činjenica da veliki broj djece koja se bave prosjačenjem nemaju potrebnu dokumentaciju kako bi se integrisala u institucije. Ovaj problem je zapravo šireg karaktera i utiče na čitav niz drugih problema sa kojima se susreću Romi i Egipćani u Crnoj Gori. Bez dokumentacije, djeca i članovi njihove porodice ne mogu da ostvaruju čitav niz prava i pogodnosti koji bi afirmativno djelovali na poboljšanje njihovog položaja, te na sveukupan socijalni i psihološki razvoj djece. Problem je izraženiji kada je riječ o Egipćanima, koji su u najvećem broju izbjeglice sa Kosova, te je obezbjeđivanje dokumentacije za njih otežano usljed činjenice da se dokumenti ne mogu obezbijediti u Crnoj Gori. Međutim, važno je reći da je u posljednjim godinama učinjen veliki napredak u ovom pogledu, dakle, mjere koje su preduzete poslednjih 10-tak godina su dale značajne rezultate. Ipak, još uvijek ima Roma, a još više Egipćana koji nemaju dokumentaciju i to predstavlja ozbiljan problem za sveukupnu inkluziju. Druga barijera jeste nedostatak integracije djece u školski sistem. Pod ovim se podrazumijeva napuštanje osnovne škole, ili pak, permanentno odsustvo iz škole. Romski maloljetnici koji su integrisani čvrsto u školski sistem, uglavnom nisu oni koji se bave prosjačenjem. Njihova aktivna integracija u školski sistem bila bi najefikasniji način da se trajno udalje od prosjačenja. U ovom pogledu, posebno efikasnim se pokazalo pohađanje obdaništa, i na ovome su posebno insistirali učesnici u intervjuima. Dakle, ukoliko se romska i egipćanska djeca u fazi rane socijalizacije uključe u sistem, tačnije, u obdanište, tada se umanjuje negativan efekat koji imaju roditeji i romska zajednica. Treća barijera jeste nedostatak ili neefikasna komunikacija sa roditeljima romske i egipćanske djece. Roditelji jesu centralna tačka u sprječavanju prosjačenja. Ako roditelji tolerišu, ili još gore, iniciraju prosjačenje vlastite djece, veoma je teško da se ovo ponašanje spriječi. U lancu institucionalne borbe sa prosjačenjem, ostvarivanje i održavanje kontakta/ komunikacije sa roditeljima je veoma teško. Naprosto, roditelji djece izbjegavaju ili u potpunosti odbijaju komunikaciju sa nadležnim organima, bilo da je riječ o predstavnicima škola, centara za socijalni rad ili kancelarijama Crvenog krsta. Čak i u situacijama kada se ostvari komunikacija, roditelji naprosto obećaju sve što se od njih traži, da bi već sjutra uputili ili tolerisali prosjačenje vlastite djece. Četvrta barijera jeste nedostatak romskih medijatora ili autentičnih predstavnika Roma i Egipćana koji funkcionišu kao posrednici u komunikaciji između institucija sistema i RE zajednice. Praksa je pokazala da u svakom gradu gdje postoji predstavnik RE zajednice sa kojim institucije efikasno komuniciraju i koji pokazuje volju da posreduje, efekti DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 12 suzbijanja prosjačenja (kao i drugih problema) su značajno veći u odnosu na opštine gdje nema ovih predstavnika. Jednostavno, komunikacija između RE zajednice, uključujući i roditelje djece koja prosjače, sa jedne, i nadležnih institucija sa druge strane, ne može da bude efikasna bez medijacije. Praksa medijacije se pokazala, uostalom, kao efikasna u obrazovanju, a posljednjih dvije godine i u zdravstvu. Prema tome, ključ za efikasno suzbijanje prosjačenja, ali i svih drugih negativnih, nepoželjnih i patogenih pojava u RE zajednici, jeste da u svakoj opštini postoji medijator koji je autentičan predstavnik Romske zajednice.20 Na osnovu intervjua, jasno je da autentični Romski medijatori ‘znaju’ na koji način i kojom dinamikom treba razgovarati sa roditeljima i ostalim predstavnicima RE populacije. Naprosto, oni dijele isti habitus, razumiju njihove vrijednosti, shvataju njihovu/svoju kulturu i način života, te im ovo omogućava da na efikasan način ostvaruju komunikaciju i vrše uticaj. Osim toga, za razliku od predstavnika većinskog naroda, romski medijatori su veoma motivisani da rješavaju probleme romske zajednice. Iskustvo pokazuje da u opštinama u kojima postoji efikasan romski medijator (Tivat), dječjeg prosjačenja gotovo da nema, a što je ključno, gotovo sva djeca su efikasno integrisana u školski sistem. Jedna od barijera jeste i nedovoljna senzitivnost zapošljenih u nadležnim institucijama. U najvećem broju slučajeva aktivnosti zaposlenih u institucijama su vezane za neki ‘projekat’. Dok projekat traje, aktivnosti su prisutne, onog trenutka kada projekat prestaje, onda aktivnosti prema RE zajednici nestaju. Osim toga, nerijetko predstavnici institucija nemaju dovoljno empatije, razumijevanja, strpljenja i motivacije da se suočavaju sa problemima RE populacije, uključujući i prosjačenje. Oni nemaju inicijative da ostvaruju kontakt sa predstavnicima RE, a naročito ne kontakt koji bi podrazumijevao odlazak u RE getoizirana naselja. Stigmatizacija Roma ima efekta i na nadležne organe i njihove predstavnike. Na osnovu obavljenih intervjua, najveći stepen razumijevanja i empatije prema Romima i Egipćanima pokazali su zaposleni u Crvenom krstu. Ne samo da su pokazali više razumevanja za probleme Roma, nego su pružali značajno dublje i detaljnije informacije o životu Roma i Egipćana u svim segmentima, što ukazuje da imaju značajno frekventniji kontakt sa njima. Barijera koja je povezana sa prethodnom jeste distanciranje, predrasude i stigmatizacija romske populacije od strane većinske populacije. Praksa pokazuje da ogromna većina građana koji pripadaju većinskoj populaciji otvoreno ili skriveno stigmatiziraju Rome i Egipćane, vrše verbalno i nerijetko fizičko nasilje nad njima, jednostavno, diskriminišu ih u gotovo svim situacijama i po svim kriterijumima. Većinska populacija nema dovoljno senzitivnosti prema Romima i Egipćanima, njihovom položaju i njihovim problemima. U intervjuima se ističe da se teško može očekivati neki strateški i dugoročni napredak ukoliko ne dođe da senzibilizacije većinske populacije prema Romima i Egipćanima. Drugim riječima, snažni stereotipi i predrasude perpetualno etiketiraju Rome na način da dolazi do samostigmatizacije i reprodukcije postojećih bihejvioralnih obrazaca koji, paradoksalno, opravdavaju same predrasude kao ‘istinite’ u očima većinske populacije. Jedna od barijera jeste i neefikasnost penalizacije prosjačenja djece. Predstavnici MUP-a i tužilaštava ističu da svako kažnjavanje koje se oslanja na postojeće propise i zakone, 20 NAPOMENA: Ako medijator nije predstavnik RE zajednice, ili ako nema autoriteta u toj zajednici, onda će efekti njegovog djelovanja biti veoma ograničeni, a to nam pokazuje iskustvo iz Berana. DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 13 jednostavno ne daje rezultate. Najčešći oblik penalizacije jesu prekršajne prijave protiv roditelja. Nakon podnošenja ovih prijava, bez obzira na njihov ishod u finansijskom ili nekom drugom smislu, ponašanje roditelja ostaje nepromijenjeno. Dakle, koncept da će kažnjavanje da utiče preventnivno na buduće ponašanje, jednostavno ne funkcioniše. Ipak, učesnici u diskusiji insistiraju da se mora nastaviti sa policijskim akcijama i sudskim procesuiranjima u situacijama kada nema drugog rješenja, te da sudski organi moraju da vrše pritisak, prije svega na roditelje. Međutim, rezultati istraživanja ukazuju da kažnjavanje ima efekta u situacijama kada postoji koordinarano djelovanje svih institucija (Berane je primjer). Naime, kada se vrši kontinuiran i sistematski pritisak na roditelje sa različitih institucionalnih adresa, pozitivni efekti su evidentni. Pod koordiniranim i permanentnim pritiskom se podrazumijeva da se sa istim zahtjevom u odnosu na roditelje istupa i od strane škole, i od strane Centra za socijalni rad, i od strane policije, predstavnika lokalne samouprave, i posebno važno, od strane romskog medijatora/predstavnika. Sljedeća barijera se može kvalifikovati kao nedostatak efikasne komunikacije i saradnje između nadležnih institucija. Iako je, po riječima učesnika u diskusiji, ova saradnja napredovala posljednjih nekoliko godina, i dalje se dešavaju problemi kada je riječ o rješavanju čitavog niza konkretnih situacija. Nekada je problem u nejasnim nadležnostima, a nerijetko je problem što nisu utanačeni mehanizmi rješavanja konkretnih problema. Tipičan primer jeste prosjačenje u kasnim noćnim/ranim jutarnjim satima. U tim situacijama adresa za komunikaciju/prijavu od strane običnih građana je Centar za socijalni rad. Međutim, u tom trenutku nema nikoga u Centru za socijalni rad, ili na dežurnim telefonima. Takođe, upravo u noćnim satima se dešava da policija ne reaguje kada uoči prosjačenje, pod izgovorom da to u tim situacijama nije u njihovoj nadležnosti. Istraživanje pokazuje da, kada je riječ o saradnji između institucija, nije problem legislativa, pa čak ni intenzitet/ kvalitet komunikacije. Dakle, u dugoročnom i strateškom smislu ova komunikacija i saradnja postoji. Problem je, međutim, u tome što postoji čitav niz konkretnih situacija u kojima ne postoje nešto sofisticiraniji mehanizmi međuinstitucionalne saradnje koji bi predvidjeli i rješavali konkretne probleme na samom terenu.
Predlog mjera za suzbijanje dječjeg prosjačenja Prije nego što predložimo konkretne mjere, valja još jednom insistirati na činjenici da problem prosjačenja nije izolovan problem, već da je sastavni dio širokog spektra socio-ekonomskih i kulturnih karakteristika u kojima živi romska i egipćanska zajednica. Suštinska, tj. kauzalna borba protiv prosjačenja, prema tome, bila bi usmjerena na ukupno poboljšanje socio-ekonomskih uslova u kojima Romi žive, kao i borbu za sveukupnu inkluziju romske zajednice. U ovom dijelu spada i potreba da se kontinuirano rješava problem dokumentacije Roma i Egipćana, dakle, ovo nećemo navoditi u okviru predloga mjera borbe protiv samog prosjačenja. Dalje, kada je riječ o mjerama, treba razumjeti da su neke od njih kauzalne prirode (kao npr. uticaj mjere koje su usmjerene na roditelje romske djece), a neke su situacione (kao npr. sklanjanje djece sa ulice u Dnevne centre). Prema tome, kada je riječ o mogućim mjerama i instrumentima usmjerenim na suzbijanje samog prosjačenja, na osnovu istraživanja mogu se predložiti sljedeće mjere koje grafički prilažemo u Šemi 1. 1. Podizanje svijesti roditelja djece u prosjačenju – Roditelji djece u prosjačenju su ključna adresa za efikasnu i održivu borbu protiv prosjačenja djece. Naprosto, ukoliko roditelji ne bi dozvoljavali vlastitoj djeci da prose, problem prosjačenja ili ne bi postojao, ili bi bio minoran. Nasuprot, kao što smo naveli, u praksi roditelji direktno ohrabruju ili tolerišu prosjačenje djece. Dakle, gotovo sve mjere i instrumenti, uključujući i doljenavedene, na neki način bi morale da uključuju podizanje svijesti i odgovornosti roditelja romske i egipćanske djece koja prose. Da bi se ovo ostvarilo, potreban je direktan kontakt i rad sa roditeljima od strane nadležnih institucija. 2. Aktivno uključivanje romskih medijatora – Kao što smo naveli, bez medijacije ne mogu se očekivati značajni dugoročni rezultati u borbi za suzbijanje prosjačenja. Pritom, predlog ove mjere ne podrazumijeva da se nužno u formalnom smislu ’zaposli’ romski medijator.21 Dakle, manje je važno u kom institucionalnom kapacitetu medijator istupa. Ono što je ključno u medijaciji jeste da medijator aktivno posreduje u komunikaciji između predstavnika nadležnih organa u lokalnoj zajednici i romske zajednice, posebno sa roditeljima djece koja prose. Da bi medijator ispunio sviju ulogu mora da ispuni nekoliko uslova. Prvo, on mora biti Rom ili Egipćanin, u suprotnom medijacija nema smisla. Drugo, on mora imati određenih kapaciteta kao pojedinac, obrazovnih i/ili onih koji će mu pomoći da ostvari efikasnu dvosmjernu komunikaciju. Treće, on mora biti posvećen i visoko motivisan. Četvrto, on mora imati određeni ugled/autoritet u romskoj zajednici. Dakle, neće sam čin ustanovljavanja medijatora riješiti problem, već medijacija mora da ispuni gorenavedene uslove kako bi se ostvarili željeni ciljevi. 3. Aktivna, koordinirana i direktna komunikacija nadležnih institucija sa roditeljima romske djece – Kao što smo naveli jedan od prvih adresata u borbi za suzbijanje prosjačenja jesu roditelji. Sa njima je neophodno ostvarivati konstantnu komunikaciju i pritisak. Ovaj pritisak mora da bude koordiniran i da dolazi od strane svih ključnih institucija. Usljed nedostatka odgovornosti koju roditelji iskazuju, tek ovako multiplikovan pritisak može da obezbijedi promjene u njihovom stavu/ponašanju kada je riječ o prosjačenju njihove djece. 21 Mada bi ovo bilo poželjno DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 15 4. Prijetnja penalizacijom i prijetnja ukidanjem benefita22 - Kažnjavanje roditelja, kao takvo, kao što smo iznijeli ne daje posebne rezultate. Međutim, konstantna komunikacija i pritisak koji uključuje prijetnje, još ukoliko je koordinirano daje rezultate. Od svih prijetnji najefikasnija je prijetnja oduzimanjem benefita.23 Naime, gotovo svi roditelji Roma uživaju određene benefite od strane države i drugih institucija u materijalnom i finansijskom obliku. Ovi benefiti su njima veoma značajni za njihovu životnu reprodukciju. Mehanizam koji se predlaže je veoma jednostavan. Dakle, ako djeca ne idu u školu, i ukoliko djeca prose, roditeljima se kaže da će im benefiti biti ukinuti24 (npr. socijalna pomoć). Jasno je da je ova mjera ne izgleda popularno, ali je gotovo izvjesno da bi dala značajne rezultate.25 5. Osnivanje Prihvatilišta za djecu žrtve prosjačenja – Pored svih strateških mjera u praksi, moraju postojati i mjere koje omogućavaju akutnu/trenutnu borbu protiv prosjačenja. Jedna od najboljih mjera, na osnovu dosadašnjih iskustva, a i u odnosu na sveukupnu analizu problema prosjačenja, bila bi osnivanje Prihvatilište za djecu žrtve prosjačenja. Prihvatilište bi, međutim, moralo da ispuni određeni set uslova kako bi obezbijedilo željene rezultate. Ključno je da Prihvatilište mora biti umrežen i koordiniran sa svim ostalim institucijama i organizacijama. Posebno, direktno i efektivno Prihvatilište mora da sarađuje sa školom i roditeljima djece. Dakle, Prihvatilište bi riješilo problem registracije nepoznate djece, i ostvario bi komunikaciju sa njihovim roditeljima. Takođe, Prihvatilište mora da obezbijedi ne samo smještaj i hranu, već i određene edukativne sadržaje za djecu. Konačno, Prihvatilište bi trebalo da obezbijedi psiho-socijalnu podršku djeci i roditeljima. Izražena je potreba za usvajanjem individualnih planova sveukupne inkluzije djece u prosjačenju, na osnovu kojih bi Prihvatilište trebalo da sprovodi niz mjera i aktivnosti u praksi, te da uspostavi koordinirane mehanizme sa ostalim institucijama u implementaciji tih planova. 6. Poboljšanje koordinacije i saradnje svih nadležnih službi – Iako je komunikacija između nadležnih službi prilično zadovoljavajuća, njihova saradnja i koordinacija na konkretnim rješavanjima problema prosjačenja nije zadovoljavajuća. Da bi se ova saradnja pospješila potrebno je, prvo, jasno definisati nadležnosti. Drugo, jasno definisati modalitete komunikacije u konkretnim situacijama, i treće, jasno definisati procedure i mehanizme konkretnih akcija.26 7. Povećanje senzibilnosti zaposlenih u lokalnoj samouopravi i nadležnim institucijama – Da bi se problem prosjačenja romske djece mogao riješiti potreban je vanredni nivo empatije, zalaganja, motivacije i želje onih koji su nadležni da se to spriječi. Trenutno, ne može se reći da je to slučaj sa zaposlenim u relevantnim institucijama.27 22 Ovaj mehanizam se može smatrati etički spornim, ali na osnovu iskaza romskih medijatora koji taj mehanizam već koriste, ovo je jedini način, po njihovim riječima, da se utiče na roditelje. 23 U teorijama motivacije ovo se zove ‘povlačenje nagrade. 24 Dakle, tri stvari, prvo ovo može biti etički sporno, ali je zaista za opšte dobro (da djeca ne prose i da ne budu na ulici, nego u školi). Drugo, jasno je da ne postoji zakonski osnov da se ovo zaista i sprovede, dakle, nije riječ o praksi nego o prijetnji kao preventivnom sredstvu. Treće, romski medijatori u neformalnoj komunikaciji sa roditeljima ovaj mehanizam već koriste, i to se pokazalo veoma efikasnim. 25 Mi ne ulazimo u realnost moguće implementacije ove mjere, ali jednostavno na osnovu istraživačkih nalaza je identifikujemo kao mogući dobar mehanizam za suzbijanje prosjačenja. 26 Npr. ako zateknemo dijete u prosjačenju u 4h ujutru, ko koga zove? Ko reaguje? Ko sklanja djecu sa ulice? Gdje se sklanjaju djeca? Ko zove roditelje? Na koji način se komunicira sa roditeljima? Itd... 27 Mora se reći da u svim opštinama, po hijerarhiji, postoji pravilnost kada je riječ o senzibilnosti zapošljenih u različitim institucijama. Naime, najviši nivo senzibilnosti i empatije iskazuju predstavnici Crvenog krsta. Zatim slijede predstavnici Roma i Egipćana. Zatim, tu su predstavnici Centra za socijalni rad, pa zaposleni u školama. Značajno niži nivo senzitivnosti iskazuju zaposleni u organima lokalne samouprave, a najniži predstavnici sudstva/tužilaštva i policajci. DJEČJE PROSJAČENJE U CRNOJ GORI - KLJUČNI NALAZI I PREPORUKE 16 Dakle, jedan od koraka koji treba preduzeti jeste set mjera i instrumenata28 koji će pospješiti senzibilnost onih zaposlenih koji su direktno nadležni u specifičnim situacijama borbe za suzbijanje dječjeg prosjačenja. 8. Podizanje svijesti većinske populacije – Iako bi ovu mjeru mogli da kvalifikujemo kao onu koja je opšteg karaktera i koja bi pozitivno uticala na sve aspekte inkluzije Roma, mora se posebno napomenuti da predrasude i stigmatizacija Roma i Egipćana ima veoma negativne efekte kada je riječ o odnosu većinske populacije prema dječjem prosjačenju Roma i Egipćana. Naprosto, građani ne iskazuju razumijevanje, empatiju i brigu prema djeci koja prose. Oni ih etiketiraju kao ’Rome’ i više se ta djeca ne doživljavaju kao ’djeca’29 koja imaju svoje potrebe, koja su u opasnosti, i koja žive u teškim uslovima. Prema tome, potreban nam je veći nivo senzibilnosti prema djeci koja prose, od strane većinske populacije, a za ovo je potrebna efektivna borba protiv predrasuda, stereotipa, i sveukupnog etničkog distanciranja.
Comments