Đurđevdan je praznik koji je pravoslavna crkva posvetila uspomeni na svetog velikomučenika Georgija, odnosno, kako narod kaže, Sv. Đorđa ili Sv. Đurđa. To je nepokretni praznik koji pada 6. maja po novom kalendaru. Kako ističe Dušan Bandić, riječ je o jednom od najznačajnijih narodnih praznika, čije svetkovanje nije imalo mnogo veze sa crkveno ustanovljenim kultom. Na prostoru naseljenom Južnim Slovenima Đurđevdan su proslavljali pripadnici svih naroda i vjeroispovesti: i pravoslavni i katolici i muslimani. Kako Bandić dalje govori, popularnost Đurđevdana u narodnim masama bila je uslovljena i datumom za koji je praznik bio vezan. Naime, taj dan, po narodnom računanju vremena, završavala se zimska i započinjala ljetnja polovina godine. U skladu sa takvom podjelom kalendarske godine, na Đurđevdan su nekada seljaci otpočinjali poslove, sklapali ugovore, preuzimali obaveze.[1]
Tokom vremena, rituali koji su izvođeni za Đurđevdan su postali više tragovi nekadašnji obreda u većoj ii manjoj mjeri među južnoslovenskim narodima, i danas Đurđevdan je prije svega porodična slava koju njeguju određene familije. Još postoji svijest o značaju Đurđevdana među seoskim narodom ovih prostora, pa čak i gradskim življem ali zajednica koja je najviše sačuvala prvobitnih obreda izvođenih pri ovom prazniku su svakako Romi kojima je Đurđevdan vremenom postao i jedna vrsta etničkog obeležja. Đurđevdan ili Erdelezi slave romske grupe u cijelom regionu i on za njih ima jedan poseban kulturni, socijalni i etnički značaj.
U sve tri grupe Đurđevdan nije nepoznanica, mada je u manjoj mjeri zastupljen kod Egipćana, pogotovo Egipćana iz Ulcinja koji su na ovim prostoru većom starinom. Đurđevdan kod svih sadrži neke osnovne obredne elemente od kojih je najzastupljenije rutualno čišćenje i žrtva. Postoje varijeteti od grupe do grupe i u samoj grupi ali jezgro rituala, odnosno religijska i društvena funkcija je svuda ista. Postoje razlike i u vremenu početka slavlja što je razlika koja postoji između Roma Muslimana i Čergara. Naime, Romi Muslimani počinju obeležavanje Đurđevdana veče prije, dok Čergari započinju ritual na sam dan Đurđevdana, odnosno 6. maja. Slavlje započinju tako što se okupljaju u svojim kućama, odnosno ispred kuća u dvorištima i na ulici i pale vatre. Obično se tu okupi porodica i bliži prijatelji, mada, kako svi slave nije neobično da se tu noć posjećuju, što im ne predstavlja veliki problem s obzirom da uglavnom svi žive u jednom naselju. Tu noć se iznosi malo bogatija trpeza, meze i nezaobilazno piće, služi se i alkohol. Veoma je veselo i propraćeno je muzikom, igrom i pjesmom. Slavlje traje do kasnih jutarnjih časova, negdje do 2-3 sata poslije ponoći a neki i ne spavaju po čitavu noć i pravo idu na uranak.
Na Đurđevdan je običaj da se obavezno kolje jagnje. Neki jagnje kolju uoči Đurđevdana dok drugi na sam dan Đurđevdana. Oni koji nijesu u mogućnosti da priušte sebi jagnje zakolju obično kokošku dok drugi koji su pak imućniji kolju i po dva tri jagnjeta u zavisnosti od toga koliko ljudi očekuju. Prilikom klanja stavlja se djeci na čelo krv kako bi ih sačuvali od uroka. Oni koji kolju 6. maja stavljaju jagnjetu cvijeće u usta i onda pristupaju klanju. Praktikuje se da se jagnje ne parča već da se peče cijelo, mada oni koji su siromašniji podijele ga kako bi zamrzli meso i sačuvali za kasnije. Čergari nemaju proslava uoči Đurđevdana već početak obreda počinje rano ujutru. Vrijeme najznačajnijeg dijela rituala je isto kod svih grupa, a to je rano ujutru oko 5 časova kada porodica ali uglavnom mladi izlaze na vodu, odnosno najčešće na rijeku ali i na more kada su u pitanju Romi sa primorja. Postoje izvjesne razlike u samom izvođenju obreda ali suština je ista a to je ritualno čišćenje od „nečistoća“ odnosno skidanja grijeha i opraštanja svega što je bilo prethodnih godinu dana. Odlazi se na vodu gdje se mlađi i hrabriji kupaju i čiste se od svih zala i osiguravaju zdrav i dobar život sljedećih godinu dana, dok se stariji obično samo umiju tom vodom. Na putu do vode bere se cvijeće koje se kasnije donosi kući i kojim se kiti kuća unutra i spolja. Čergari na vodu nose flašu rakije, slatkiše kojima se tamo časte. Od ubranog cvijeća prave vijence koje donose kući dok jedan vijenac koji naprave puštajaju niz vodu ali prije toga na njega stave jedno crveno uskršnje jaje i požele želju za zdravlje i sreću svoje porodice. Te želje mogu da budu i lične, kao što je u slučaju djevojaka. Interesantno je da i kod drugih grupa odnosno pojedinaca koji proslavljaju Đurđevdan crveno uskršnje jaje igra veliku ulogu, samim tim što se ovdje pojavljuje još jedan hrišćanski element koji je neophodan dio rituala. Oni do jajeta dolaze tako što im neko od pravoslavnih komšija ili pak njihovih sunarodnika daje jaje ili kako oni kažu sami slave Velik Dan, odnosno Veliki Petak, kada farbaju jaja, kako kažu samo zbog djece. Za razliku od Čergara, Romi Muslimani i Egipćani koriste crveno jaje kako bi sa njim i cvećem koje je donešeno sa vode okupali malu djecu da bi bila zdrava. Crveno jaje ovdje ima magijsku funkciju da obezbijedi djeci ali, kao što smo vidjeli u slučaju Čergara, i porodici zdravlje i dobar napredak. Mada, svi rituali koji se izvode za Đurđevdan upravo treba da skinu breme i sve loše što se dešavalo prethodne godine i obezbijede boljitak pojedincu, porodici ali i društvu u godini koja slijedi, jer Đurđevdan je upravo period kada se sve budi pa tako i taj početak mora da se proprati određenim ritualima kojim će to novo godišnje doba početi a koje će im obezbijediti dobre uslove za rad i život u vremenu koji slijedi. Postoji još niz magijskih radnji koje se izvode kao što sam zabilježila kod Egipćana iz Podgorice koji kada bude djecu da idu na uranak ne čine to verbalno već ih prskaju koprivom i vodom kako bi se probudili. Kod druge egipćanske porodice na sam Đurđevdan je obavezno da imaju mlijeka u koji udrobe hljeb i to djeca moraju da pojedu, jer misli se ako tog dana ne bi jeli mlijeka biće ga željni čitave godine. Kod Čergara djevojke 5. maja gule jabuka ali se trude da je ne prekinu, stavljaju ispod kreveta i vjeruje se da će tu noć sanjati svog budućeg muža.
Na sam dan Đurđevdana, kao što smo rekli većina njih kolje i peče jagnje, mada Čergari ističu da jagnje ne treba peći već kuvati. Kod Čergara se obavezno prije jagnjeta poslužuje pogača sa jajima i za vrijeme ručka se pale tri svijeće, kako kažu za sadašnjost, budućnost i za zdravlje. Ostale grupe nemaju svijeće i pogaču ali im je trpeza svečanija nego ostalih dana.
Prije podne na Đurđevdan ne zaboravljaju se ni mrtvi tako da većina ide na groblje, ponese đurđevdanske vode i prosipa je po groblju. Posjede malo na groblju, popuše cigaru, popiju sok i tek poslije toga idu da čestitaju drugima. Taj dan se međusobno posjećuju i čestitaju jedni drugima praznik. Praznik provode u jelu, piću i veselju. Gosti se primaju i sjutradan, tako da đurđevdansko slavlje traje više dana, a trećeg dana se završava izlaženjem u manastir Dajbabe i Ostrog na Markovdan. Neki ne idu do manastira već se okupljaju opet na nekoj rijeci gde sjede, piju i vesele se. Pred Dajbabe i Ostrog dolaze u prijepodnovnim satima, ulaze u manastir i mole se Bogu, ostavljaju novac na ikone i izlaze ispred manastira gdje ostaju cijeli dan. Kako su muslimani, ne krste se ali se klanjaju pred hrišćanskim svecima. Taj dan okupljaju se sa raznih strana Crne Gore, igraju i pjevaju. Donose svoju hranu i piće a neki donose tezge na kojima prodaju prehrambene proizvode, alkohol i sokove. Tu se mogu vidjeti i tradicionalni instrumenti kao što je def ali i moderni muzički uređaji na kojima puštaju muziku pomoću agregata.
Tu su prisutni i djeca, žene i muškarci ali i pripadnici različitih grupa. Nemaju tačan podatak koliko dugo već dolaze pred manastire niti tačnu predstavu o značaju tih manastira ali kažu da valja tu doći i pomoliti se Bogu. Iako svjesni da se u tim slučajevima mole u pravoslavnim bogomaljama uglavnom to objašnjavaju time da je Bog jedan i da su samo imena različita. Mada, ima onih koji su zbunjeni i u dilemi da li je to što oni rade stvarno u skladu sa islamskim pravilima. Što se tiče Đurđevdana, naročito Egipćana koji ističu svoju vjersku pravost, pa praktikovanje ovog praznika ne povezuju sa hrišćanskom religijom već sa datumom koji on predstavlja odnosno sa početkom novog godišnjeg doba, za koji kažu, da mu se i ptica na grani i crv u zemlji obraduju, i da taj običaj nije nepoznat ni drugim narodima na ovim prostorima. Sa druge strane Romi Muslimani iako isto insistiraju na svojoj religijskoj čistoti Đurđevdan ipak shvataju prije svega kao jedan od njihovih najvećih praznika koji je neka vrsta njihovog etničkog simbola. Ipak kod većine je uočljiva jedna, možemo je nazvati, religijska dilema oko ispravnosti prisutnosti toliko hrišćanskih elemenata u njihovom religijskom ponašanju. Tako, kako bi sačuvali jedan od glavnih kulturnih identifikatora kao što je religija nalaze objašnjenja koja će opravdati tuđe elemente u njihovoj kulturi. Na ovom posebno insistiraju Egipćani, kada je riječ o Đurđevdanu i kao što smo rekli ne posmatraju ga kao hrišćanski praznik ali i opravdanje za njegovo praznovanje vide i u kako bi rekla, socijalnoj odnosno ekonomoskoj jednakosti sa drugim romskim grupama, što se ogleda prije svega u klanju jagnjeta, u ovom slučaju ne kao žrtve već kao hrane, koji će i oni da obezbijede svojoj djeci, kako ne bi gledali od drugog. Ipak ne slave svi Egipćani Đurđevdana i baš oni ukazuju da baš na ne praznovanju Đurđevdana ali i drugih praznika koji nijesu islamski a koje Romi praznuju, tu razliku koja postoji među njima i po čemu oni nikako ne mogu pripadati istoj etničkoj grupi. U svakom slučaju oni Egipćani koji slave i oni koji ne slave te praznike naglašavaju na taj način distancu koja postoji između njih i Roma i nemogućnost da se oni i na jedan način stave u istu kategoriju.
Sa druge strane Romi Muslimani, ponekad i sami imaju ambvivalentan stav prema Đurđevdanu, pogotovo pojedinci koji imaju jače osjećaje o svojoj religiji a sa druge strane uslovljeni su tradicijom da nastave tamo gdje su njihovi preci stali. Najslikovitije o tome govori odgovor na pitanje, da li praktikuju Đurđevdan, jednog Roma Muslimana iz Podgorice, koji mi je rekao: „Đurđevdan je naša tradicionalna slava, ali ja je baš ne praktikujem, svi Romi svijeta je slave. Ja sam čak i svojoj majci govorio: „Majko, ja ću da zabranim ovo, ovo je srpska slava, kako ja da je slavim kad nijesam Srbin?“ Ona mi je odgovorila da mi je to đed slavio, i prađed, pa nema potrebe da ja to uskraćujem.“[2] Ipak u slučaju Đurđevdana prevladava jedna druga etnička simbolika. Naime, kako se Romi Muslimani koriste religijom kao jednim od bitnijih etničkih simbola u slučaju Đurđevdana koji je univerzalno etničko obilježje Roma, odnosno „svi Romi svijeta ga slave“ on je prihvatljiv u njihovoj kulturi kao takav, ima jaku etničku komponentu kao tradicionalna slava i zaostavština njihovih predaka ali i jaku socijalnu ulogu. Ovo se prije svega ogleda u gostoprimstvu koja je uostalom jedna od glavnih ustanova svakog praznika pored njegovog religijskog odnosno u ovom slučaju obredno-magijskog karaktera. Međusobno posjećivanje jača socijalne odnose koje postoje u takvim zajednicama dok okupljanje ispred manastira otvara prostor za stvaranje novih prijateljstava koje mogu izroditi buduće dobre poslovne partnere ali i možda omogućiti sklapanje brakova.
Možemo ovdje zaključiti da je Đurđevdan dvostruko važan za društvo koje ga proslavlja. Prvo je molba za zdravlje koja se pokušava dobiti magijskim radnjama koji će da obezbijede boljitak jednoj porodici ali samim tim i društvu, pa i kasnije molitvama u manastirima koji važe kao mjesta gdje se želje ispunjavaju a drugo kroz socijalni kontakt koji postoji među pripadnicima šire familije i prijatelja iskazan kroz gostoprimstvo i na kraju prilikom okupljanja šire zajednice pa i pripadnika različitih grupa sa kojima mogu biti ostvareni novi socijani odnosi.