OBRAZOVANJE JEDNOG ROMA - OD SIROMAŠTVA DO MINISTARSTVA
PRIČA O NAMA ILI ISPOVIJEST SOKOLJA BEGANAJA
„Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje..“
Meša Selimović
Ko pročita ispovijest Sokolja Beganaja, možda se neće, kao ja, sjetiti stare poslovice: „Kako je težak teret koji nijesi nosio“, ali će se, siguran sam, diviti snazi Sokoljovog duha da ne samo izdrži životne udare koji bi slomili mnoge – već i da iz njih izađe kao pobjednik. Kao pripadnik naroda koji je od davnina do naših dana, u svakoj pa i našoj sredini bio marginalizovan, opterećen predrasudama i zabludama, rasizmom i ksenofobijom, Sokolju je da „ne ide malen ispod zvijezda“ (Šamić) – bilo mnogo teže nego drugima.
Ko pročita ispovijest Sokolja Beganaja, iskrenu i tužnu, nesvakidašnju, dirljivu i potresnu životnu priču, sigurno će se začuditi i zapitati kako neko ko je osjetio i doživio što i Sokolj, ne samo da nije izgubio vjeru u sebe i ljude već je postao bolji i plemenitiji, uvjeren da su i oni dobri, da mnogi nesporazmi među ljudima - da se podsjetimo riječi Luja Pastera – dolaze od nepoznavanja. Dakle, upoznati druge, znači – razumjeti ih.
Ko pročita ispovijest Sokolja Beganaja, diviće se čvrstini i postojanosti njegovih moralnih uvjerenja, njegovom karakteru, psihofizičkoj spremnosti i sposobnosti da na nepravde u životu, na tešku sudbinu – ne mireći se s njom, zapravo boreći se, i suprotstavljajući joj se, odgovori uspravnim, nepokolebljivim istrajanjem na putu koji ga vodi ka svijetlu na kraju duge i mrkle noći.
Od najranijeg djetinjstva, života u mnogočlanoj porodici, u malenoj i trošnoj baraci u kojoj se spavalo „poređano kao sardine“, pod prokišnjalim krovom i kratkim pokrivačima, u kojoj se gladovalo ali i radovalo, Sokolj Beganaj je „uvijek gladan i nikad sit“, išao u školu i bos i go, obučen u ženske haljine, bez knjiga i pribora, odlučan da bude kao njegovi vršnjaci - lijepo obučeni i obuveni, nahranjeni, koji slave rođendane i dobijaju poklone, kojima učitelj pomaže a Sokolja kori, unižava, povređuje, dočekuje i ispraća batinama.
I njemu, i životu za inat – Sokolj će nastaviti da uči i završi osnovnu i srednju školu. Krišom će s drugom ulaziti u gostione i restorane da pojede ono što je ostalo u tanjirima, zahvalan konobarima koji su se pravili da ih ne vide.
U skladu sa romskom tradicijom, rano će se oženiti i zaposliti kao čistač ulica u Komunalnom preduzeću u Nikšiću, izroditi i na put izvesti djecu, kućiti se, jedva sastavljati kraj s krajem, a kada mu se za to ukazala prilika – dvadeset godina kasnije, zajedno sa svojom djecom, nastaviće da studira. Njemu će biti mnogo teže – i zbog godina, i zbog brige o djeci, borbe za egzistenciju, i zbog prekovremenog rada u Komunalnom, metenja ulice po vjetru i kiši, listanja knjiga i skripti u noćima bez sna i odmora, pod blijedom svetlošću male sijalice i svjetlošću zornjače.
Visoko stablo iz dubokog korijena izbija. Uzor će mu biti plemenita baba, đed, otac, stariji brat i sestra, i pogotovu – majka. Ona koja će za zaradom ići i u Njemačku, koja će se vratiti kada je đeci najpotrebnija da svojim trociklom, uz najveće fizičke napore, „od jutra do sjutra“ prenosi razni teret i dobijenu napojnicu ulaže u školovanje djece i unučadi, u gradnju sklepane, neuslovne ali drage kućice, u kojoj će se osjećati i svoji i slobodni, zadivljujuće solidarni, međusobno povezani i nesebični.
S literarnim darom, potvrđenim pisanjem drama „Magistar metle“, „Romska svadba“ i „Moj dnevnik“ , Sokolj će progovoriti i o sebi i najbližima, o dvanaestogodišnjem bratu Muju, kojeg će sestra povesti u Sutomore gdje je, naplaćujući ulaz u toalet, skupljala novac da pomogne familiji. A biće nemoćni svjedok „ponovljene scene“: Nekoj ženi ukraden je novčanik. Mali Rom je unaprijed okrivljen i osuđen. Potrebno je samo da prizna gdje ga je sakrio. Iako nevin, neće moći da se odbrani. Noć će provesti u samici, jutro dočekati iznemogao od batina. Od njihovih posljedica neće ga spasiti ni domaći ljekovi ni melemi, ni briga porodice, razboleće se.
Ko pročita ispovijest Sokolja Beganaja, shvatiće koliko veliko srce i široku dušu ima romski čovjek; osjetiće da dio krivice za odnos prema njima pripada svima nama, zajedno i pojedinačno, da svi snosimo krivicu, da možemo i moramo biti bolji.
Ko pročita ispovijest Sokolja Beganaja, sao-sjećajući s njim, sigurno će se zapitati – kako to da on, poslije „svih muka“, dobijanja fakultetske diplome i ispita položenih desetkom, nastavlja da mete nikšićke ulice sa istim elanom i platom, istim odnosom i vjerom u ljude, u društvo koje je socijalnu pravdu i jednakost proklmavalo kao temelj svog postojanja. Sokolju Beganaju, njegovi Romi i drugi prikačiće nadimak „Magistar Metla“ i „Mister Metla“, izgovarajući ga s blagom ironijom, podsmijehom ali i sa razvučenim osmjehom, s Romima svojstvenim smislom za šalu, urođenom vedrinom i optimizmom. Kad će ga na radnom mjestu zateći njegov profesor, dr Saša Milić, Sokolj će ga posavjetovati da se ne zadržava i ne priča s njim, da ne gubi u očima sugrađana. A upravo će od svog profesora, uglednog pedagoga, dobiti veliku podršku i ohrabrenje.
Sokolj Beganaj je dobio posao koji voli; Sokolj Beganaj je našao sebe – na kraju puta na kojem su se mnogi izgubili. Na njemu je Sokolj Beganaj postavio svijetle putokaze, orjentire za sve i svakog koji se uputi ka velikom cilju. A cilj je kaže Eliot, tamo odakle smo krenuli.
Ko ima luku, naći će i povoljan vjetar. Sokolj Beganaj nas je u to uvjerio. Hvala mu.
Zuvdija Hodžić