Priča koja slijedi je autentična. Nećemo otkriti identitet djevojke koja je ispričala, jer je ona na tome insistirala. Za ovu priliku nazvaćemo je Aby, što i jeste jedan od njenih nadimaka.
Aby je mlada prelijepa crnooka djevojka svijetlog tena i vesele naravi. U naselju smo je svi voljeli, još od kad je bila dijete. Izuzetno je vaspitana i pomalo stidljiva. Živi sa roditeljima i sestrom, iz mog je komšiluka. Završila je treći razred srednje turističke škole. Njeni su se roditelji ponosili njome, jer od četvoro djece, koliko ih je ukupno bilo, jedino je Aby upisala srednju školu i bila je na dobrom putu da je i završi. Nažalost želja joj se nije ispunila, neočekivano, snovi su joj se raspršili. Početkom ove školske godine zakasnila je mjeseca dana u školu, zbog čega nije mogla da upiše poslednju, četvrtu godinu srednje turističke škole.
Njeni roditelji su nezaposleni, otac je nadničar, fizički radnik. Odradi ponekad nešto, ako ga neko pozove i to je ono od čega uglavnom žive. Dakle, porodica ima vrlo mala primanja. Uglavnom su živjeli od socijalne pomoći, koja je iznosila oko 110 eura mjesečno. Kažem iznosila, jer nemaju više pravo na socijalnu pomoć, zbog toga što Aby nije upisala zadnju godinu srednje turističke škole, pa su samim tim izgubili pravo na socijalnu pomoć. Čudno, Crna Gora, država socijalne pravde, a neki njeni građani, državljani Crne Gore, nemaju ni osnovna sredstva za egzistenciju, eto takvi smo ti mi. Čudan neki sistem.
Da ne bih ostao nedorečen u ovoj priči, moram ići nekim hronološkim redom. Šta se zapravo desilo? Nakon završenog trećeg razreda srednje škole, Abyni roditelji odlučili su da odu za Njemačku u nadi da će moći nešto da zarade i uštede, kako bi lakše prebrodili predstojeću zimu. Planirali su ostati samo tri mjeseca, kako bi Aby mogla da upiše zadnju godinu srednje škole.
Prije nego što je otišla, kod nas je ostavila svoju dokumentaciju, svjedočanstvo i sve što je bilo potrebno da je upišemo u školu, misleći da će se na vrijeme vratiti da krene u školu. Bio sam prisutan kad su krenuli. Tuga na njenom licu, Abyne oči su bile pune suza, kao da je predosjećala da će se desiti nešto, što će srušiti njene mladalačke snove. Kao da joj se nije išlo, ali istovremeno kao da nije imala snage da to kaže svojim roditeljima.
Nakon skoro dva dana vožnje autobusom, stigli su na svoje odredište, javili su se da su dobro putovali. Često smo komunicirali putem skajpa. Na njenom licu se stalno moglo očitati jedno te isto, tuga i pune oči suza. Pokušavao sam je utješiti, ali nije vredelo, jednostavno se dalo primjetiti da je bila nesrećna.
Dani su prolazili, nedelje, mjeseci. Upisali smo je u četvrtu godinu, objasnili smo njenoj razrednoj starješini da će ona sigurno doći početkom školske godine. Međutim na njenu nesreću nisu se mogli vratiti na vrijeme, zbog procedure koja važi u državi gdje su pošli. Školska godina je počela, Aby nije uspjela na vrijeme da stigne, dani su prolazili, nedelje, prošlo je mjesec dana. Zamolili smo direktora škole, da ima razumjevanja za njen problem i da joj ipak omoguće da redovno pohađa nastavu. Direktor je obećao, pa porekao da će je čekati do subote ujutro kada joj počinje nastava, ako dodje u subotu ujutro, sve će biti u redu. Aby se javila u srijedu i sva srećna nam je rekla da u četvrtak putuju autobusom. Stići će , kako je računala u petak oko 03h po ponoći u Ulcinj.
Drago nam je bilo, jer se sve lijepo poklopilo. Kao što je i rekla, stigli su u Ulcinj oko 03h, umorni, iscrpljeni, ali na Abyinom licu se taj umor nije osjećao, nego široki osmjeh, koji je samo njoj svojstven. Bila je srećna što će ponovo vidjeti svoje drugarice iz odjeljenja.
Jutarnja nastava počinje u 08h ujutro, tako da Aby nije imala mnogo vremena za odmor od napornog puta. Ona kao da nije marila za to. Ujutro se spremila, srećna, vesela, ali i vidno umorna, prethodno je putovali skoro 48 sati neprekidno. Krenula je u školu, njenoj sreći nije bilo kraja, naročito kad se srela sa svojim drugaricama iz odjeljenja.
Nažalost, sreća je kratko trajala, sledilo je veliko razočarenje. Razredna joj je prišla i tiho joj kazala, da je na jučerašnjoj sjednici isključena iz škole, zbog izostanaka od skoro mjesec dana. Suze su joj krenule niz lice, kao kiše jesenje. Nije bila u stanju da bilo šta kaže. Kroz suze je drhtavim glasom uspjela da kaže, „kako” tajac, nije mogla da se smiri i dodala „direktor je rekao, ako dođem do subote, da će biti sve u redu, a danas je subota”.
Ustala je sa klupe, tužna i razočarana i krenula kući. U tom trenutku kao da joj se čitav svijet srušio. Samo je tihim drhtavim glasom govorila „ zašto, zašto”. Priznajem, i mene je iznenadila ova vijest, jer sam čuo da je direktor srednje škole u Ulcinju da zadnji rok do subote. Ona je stigla u subotu ujutro. Osjećao sam neopisivu tugu. Razmišljao sam šta da radim, kako da je utješim. Pogledao sam u njene roditelje, pognuli su glave, kao da im se svijet srušio. U tom trenutku, nisam znao šta da kažem, kako da ih barem za trenutak, utješim, smirim, svi su plakali, nisam ni ja mogao da se izdvojim od ove priče i meni su suze krenule. Teško mi je bilo, jer sam se osjećao bespomoćnim.
Na kraju sam uspio da ih nekako bar malo smirim, predložio sam im da nije sve izgubljeno, da postoji mogućnost da zadnju godinu završi vanredno, a za novac za ispite ćemo se nekako snaći. Aby je u tom trenutku podigla glavu i u znak zahvalnosti, klimnula je glavom, kao znak odobravanja i kratko, gotovo nečujno rekla „ Hvala”. Aby ne krivi nikog, ponajamnje svoje roditelje, ne krivi ni direktora škole iako nije ispunio obećanje koje je dao. Aby je razočarana i strepi za svoju budućnost, koja je neizvjesna. Nekoliko puta sam snjom razgovarao, pokušavao sam da je ohrabrim i da joj kažem da nije sve izgubljeno. Gleda me onako nasmijana, svojim prelijepim očima i žali što nije završila četvrtu godinu. Istovremeno krivi sebe, jer su njeni ostali bez jedinog prihoda koje su imali, socijalne pomoći. Odlučno, konstatuje: „Težak je naš život, surova je ovo realnost i naša zla sudbina, jedno je sigurno odlazim odavde”