Prema zvaničnim podacima u Sloveniji živi oko 7.000, a prema nezvaničnim oko 10.000 Roma. Ti podaci dokazuju da su Romi u Sloveniji (pored Mađara, kojih ima oko 8.400) jedna od najvećih, ako ne i najveća nacionalna manjina.
Uprkos tome, Romi u Sloveniji već deset godina čekaju na zakon kojim bi parlament jasnije odredio koja su njihova prava. Jeste da u 65. članu slovenačkog Ustava piše da Slovenija priznaje romsku zajednicu, da joj osigurava položaj u društvu i obećava poseban zakon kojim bi preciznije uredila prava Roma. Posebnog zakona, medjutim, ni dan danas nema. A kad neko i dotakne ovo pitanje, slovenački državni organi spremno posežu za privremenim rešenjima. Tako je Slovenija potpisala Okvirnu konvenciju o zaštiti manjina u okviru Savjeta Evrope, mada je istom prilikom djelovanje te konvencije ograničila samo na pripadnike “autohtonih” zajedinica – Italijana, Mađara i Roma. A kako jedino Romi ne uživaju zaštitu na osnovu zakona, prilikom ratifikacije pomenute deklaracije dodato je da će konvencija za Rome biti punovažna od trenutka kada Slovenija prihvati poseban zakon o zaštiti romske zajednice. Bilo bi mnogo jednostavnije usvojiti potreban zakon – ali za to još uvek nema političke volje.
Sloveniju i dalje ubrajaju u države koje su prema “drugima” i “drugačijima” izrazito netolerantne. Manjak tolerancije je početkom 1992. godine bio opšti, da bi se tokom godina suptilno izdiferencirao. Od onih koji su drugačiji Slovenci u prvom redu odbacuju narkomane i alkoholičare, dok je netolerancija prema drugima – Bošnjacima, Srbima, doseljenicima – poslednjih godina varirala. Jedini izuzetak jeste permanentna odbojnost prema Romima, koja ostaje konstantno visoka.
O diskriminaciji Roma u Sloveniji redovno izvještava i Helsinški Monitor Slovenije. Između ostalog, navodi se da Slovenci većinu Roma “ne smatraju autohtonom etničkom grupacijom”. Slovenija taj status priznaje samo onim Romima koji su “u Sloveniju došli pre 15. vijeka”, dok su svi ostali, koji su dakle u Sloveniju došli kasnije (tokom poslednjih pet vjekova) u trenutku osamostaljenja Slovenije jednostavno izbrisani iz policijskih evidencija.
U svemu tome je najbizarnija činjenica da upravo Slovenija u okviru Pakta za stabilnost ima zadatak da predvodi projekat o Romima. Stoga je Sloveniji još prošle godine dodeljeno 600.000 eura za osnivanje Međunarodnog centra za međuetničke odnose i 200.000 eura za “bilateralnu saradnju i zaštitu manjina”. Od toga je Romima za učešće u projektu čiji je cilj da “unapredi položaj romske populacije” odobreno skoro million eura. Prije nego što se upusti u međunarodne vode, ne bi bilo loše da slovenačka država rješavanje Romske problematike, prije nego počne da igra tutora drugima, riješi kod kuće, ili da se preraspodjela zadataka u okviru Pakta za stabilnost organizuje na malo ozbiljniji način.
I u Sloveniji postoje posebne kandidatske liste manjina, sa ciljem da se obezbijedi njihova adekvatna zastupljenost. U opštinama u kojima živi mađarska ili italijanska manjina mora postojati najmanje jedan predstavnik te manjine. Opštine su zadužene da razvijaju kulturna prava manjina.
Slovenija je prošle godine postala članica Evropske unije i sada, kažu, uspješno predsjedava i vodi Organizaciju evropske bezbjednosti i saradnje (OEBS), organizaciju koja, osim brige o očuvanju bezbjednosti u Evropi, posebno vodi računa i o poštovanju osnovnih ljudskih prava i zaštiti sloboda u svakoj zemlji.
Ističem da se poštovanje ljudskih prava i sloboda danas u svijetu nameće kao prvi kriterijum demokratije. To je vrhunski princip koji je postao kriterijum da li je jedna zemlja demokratska ili ne. Govorimo o unaprijeđivanju odnosa i saradnje sa zemljama u okruženju i normalno je da nacionalna zajednica jedne zemlje bude most te saradnje u zemlji u kojoj živi.
Moramo biti čvrsti mostovi između svih naroda. Želimo da taj most bude čvrst, stabilan i dugovječan i da izdrži sva iskušenja koja istorija, politika i prilike nameću, a naš region, da ne kažem Balkan, jer nekima se to sviđa, trusno je područje na kome se ćuprije moraju graditi sa mnogo pažnje, ljubav i truda, sa obje strane obale, a ne samo sa jedne. Zato u taj most ne smije biti ugrađena nijedna trula greda, jer most treba da izdrži vjekove saradnje i tolerancije u novoj Evropi kojoj svi težimo i u koju želimo ravnopravno da gradimo kao našu zajedničku kuću, to jest dom. Želio bih, i bio bih presrećan da mogu reći, da je sadašnji most između Republike Slovenije i zemalja u regionu stabilan. Nije. Poštujemo napore svih zemalja u regionu da se taj most postavi na zdrave temelje. Zato most ne može da bude čvrst i stabilan jer se u taj most ugrađuje problem preko deset hiljada Roma kojima su jednim potezom nove demokratske države oduzeta prava da žive i egzistiraju u zemlji koja im je bila do juče otadžbina i koju su do juče gradili.
Naime, organi vlasti Republike Slovenije su 26. februara 1992. godine, izbrisali iz evidencije stalnoga boravka svoje građane, uglavnom neslovence, državljane iz drugih republika bivše zajedničke države SFR Jugoslavije. Podaci međunarodnih monitora Slovenije govore da je izbrisano preko 83.000 ljudi. Neki podaci govore o čak 130.000, pa čak i 180.000 ljudi iz drugih regiona ili republika zajedničke države. Od toga dana Romi su prestali biti ravnopravni građani svoje države, Republike Slovenije, postali su stranci. Izjednačili su ih sa onim strancima koji su ilegalno prešli državnu granicu. O Toj osudi, tako doživljavamo odluku državnih organa bez odluke suda da smo postali stranci, nijesmo bili zvanično obavještavani od državnih organa koji su nas izbrisali iz evidencije. Istini za volju, moram istaći da nam je bilo velikodušno ponuđeno da prihvatimo državljanstvo Republike Slovenije, ali nigdje, ni jednim migom nije bilo naznačeno da ćemo biti ovako drastično kažnjeni bez odluke suda. Znači, to je bila neka vrsta mamca da se Slovenija etnički očisti.
Tako su Romi preko noći izgubili sva, do tada, stečena socijalna, ekonomska i politička prava, a od tada za njih ne važe odredbe o zaštiti ljudskih prava koje je usvojila Skupština Ujedinjenih nacija i Konvencija o ljudskim pravima i slobodama. Jednostavno, postali su niko. Većina od njih je preživjela veliki deo svog života radeći u Sloveniji, mnogi cijeli radni vijek. Osnovali su porodice, izgradili kuće, stekli društveni status i ugled, bili aktivni i uvaženi članovi društva i države koju su prihvatili i gradili kao svoju domovinu.
Brisanjem su izgubili pravo na porodicu. Novorođena djeca nijesu mogla biti upisana pod imenom izbrisanog roditelja. Imaš majku, pa imam i oca, nemaš oca jer otac je izbrisan. On živi sa njima, ali on je izbrisan, ne postoji, ne uvode ga u knjigu. Izgubili su pravo na privatnu svojinu, na stečenu imovinu, na raspolaganje ušteđevinom u bankama, nad porodičnim kućama koje su sami gradili, pravo na pravnu zaštitu, ili pravo na socijalnunu zaštitu. Zbog brisanja su izgubili dokumenta, zbog nemanja dokumenta bili su izbačeni iz službe i nijesu imali pravo na minimalnu socijalnu pomoć koju primaju slovenci kada izgube službu. Nemaju pravo na penziju, mada su cijeli radni vijek redovno uplaćivali u penzioni fond države. Nemaju pravo ni na zdravstvenu zaštitu, iako su do tada plaćali doprinos za socijalno i zdravstveno osiguranje, i sve druge prinadležnosti koje pripadaju građanima koji imaju stalni boravak.
Nemaš dokumenta da bi se mogao slobodno kretati i zaposliti. Kad odeš u mjesto rođenja, to je druga država, ne možeš se vratiti u Sloveniju gdje ti živi porodica jer ne možeš dobiti garantno pismo na osnovu kojeg možeš tražiti ulaznu vizu od slovenačke ambasade i tako si u ,, perpetuum mobile očaja”, a on traje u nedogled.
Jedna grupa Roma je Ustavnom sudu Republike Slovenije podnijela zajedno sa ostalim nacionalnim zajednicama inicijativu za promjenu zakona o strancima još 1994. godine. Ustavni sud Slovenije je tek 1999. godine donio presudu da je brisanje iz evidencije stalnoga prebivanja neustavan i da nije bio zasnovan na zakonu. To je pravna formulacija. Znači, protivustavno su nas izbrisali i oduzeli nam pravo da živimo sa porodicama. Istovremeno, Ustavni sud je dao rok državi da se nepravda i nezakoniti status ljudi ispravi, da se izbrisanima vrati oduzeto pravo i sloboda od dana brisanja u roku od šest mjeseci. Prošle su tri godine, sad je i peta, od druge odluke Ustavnog suda.
To se ne vraća. Naprotiv, iskorišćeno je u političke svrhe. Stranka u opoziciji koja sada vlada, uspjela je da ubijedi narod da će povratkom oduzetih nam prava slovenački čovjek izgubiti mnoga materijalna dobra, i oni su na referendumu sa 95% (ja znam da su Slovenci pošteni i da to nije odraz slovenačkog odnosa prema nama), glasali da se Romima i ostalim nacionalnim zajednicama ne vrate stečena međunarodnom konvencijom garantovana prava, jer oni će, navodno, izgubiti mnoga materijalna sredstva. I zato, normalno, ta je nova Vlada i dobila izbore baš manipulišući sa tim jadnim, izbrisanim građanima svoje države.
Romi sa Slovencima nikada nisu imali sukoba. Nikada. Romi su bili najprijateljskiji narod. Danas naš Rom uvijek je spreman da prima Slovenca kao najboljeg brata i dobro je. Međutim, odnos vlasti prema Romima je neispoljiv. Ne možeš shvatiti da se s tobom događa nešto u narodu gde živiš, a nisi ničim to zaslužio.
Romi podržavaju napore slovenačke vlade da se uspostave dobri odnosi između zemalja u regionu. Nemaju ništa protiv kada ministar spoljnih poslova Republike Slovenije, gospodin Rupel, izjavi da sa zemljama u regionu nema nikakvih problema.
Tačno je to jer u regionu nije prognan niti jedan Slovenac, nije izbrisan jedan Slovenac samo zato što je Slovenac, nije oduzet nijedan stan Slovencu, nije uzeta penzija Slovencu, imaju potpunu slobodu i pravo, i hvala Bogu da imaju i neka bude, jer reciprotcitet među državama je ono osnovno kako mogu biti regulisani odnosi među narodima i državama. I zato, normalno je da on kaže da nema nikakvih problema sa zemljama u regionu, ali nas boli do suza kada gospodin Rupel kaže da nema problema. Zar je 10.000 hiljada Roma mali problem, zar je 10.000 izbrisanih koji nemaju pravo, mali problem da se ne može uočiti u korpusu?
Normalno, to se ne smije događati. Treba raditi, razvijati se, sarađivati, uspostavljati mostove, ali uvijek, molim vas, dok se poslednjem ne vrati ono što mu je protivutsvano oduzeto, a to je slovenački sud rekao, ne mi, mora se boriti.
I sve nam je teško što se nama dešava, a radujemo se uspjehu. A uspjeh je ako se napravi dobar most, sa dobrom građom u regionu i mi ćemo taj most podržavati i pomoći da se izgradi, ali kažem još jednom, ne može sa građom koja je trula, sa deset hiljada ljudi koji nemaju nikakvog prava na život. To nije dobar most i preko toga mosta se ne smije ići i ne smije se preko preko njega tako lako prelaziti
Očekujemo i bićemo i dalje u borbi, ali nikako u borbi na silu, nego u borbi koristeći pravna sredstva pravne Evrope. Nama je Evropa velika nada.Vjerujte da vjerujemo u nju, da ćemo na Evropskom sudu da riješimo ovo što ne možemo u državi Sloveniji. Ali vjerujemo u taj sud. Molimo vas, da nam pomogne, da dobijemo jake advokate, da napravimo jedan tim, da pomognu, da podrže, da prihvate naše slučajeve, da idemo da ih rješavamo. Molimo i kolege iz dijaspore, posebno iz Nemačke, Švedske, Austrije, iz Italije, Amerike, da nam ukažu na nekog od advokata koji bi nas posavjetovao, mi samo uz pomoć advokata možemo da riješimo taj problem i uz pomoć države Slovenije koja mora uvijek biti uz njih jer su Romi njeni.