Kažu da su Romi nomadi, i da je to bio stil njihovog života i njihov izbor, da li je baš tako? Nažalost od njihove migracije do danas, nisu imali mnogo izbora, njihov je izbor oduvjek bio: „uzmi ili ostavi“. Da bi preživjeli, oni su se vječito selili. Vječno su ih proganjali i niko ih nije htio u svojoj blizini, to su činjenice i fakti.
Bezuspješno su tražili zaštitu od progonstva, jer zaštitnika nije bilo. Bjeda, siromastvo i nepravda ih je pratila kao sjenka. Neprestano su se selili, da bi sacuvali svoje zivote i zivote svojih najbližih. Tako je uspostavljen ciklus nomada ili bolje rečeno – ciklus progonstva, koji je nastao kao rezultat netrpeljivosti i mržnje prema ovom narodu. To im je ustvari bio nametnutu izbor, i jedina alternativa.
Netrpeljivost prema romskoj zajednici je u prošlosti bila svakodnevnica njihovog zivota, represivne mjere su ponekad poprimale oblike genocida, sjetimo se Aušvica i Jasenovca. Holokaust kao ideja nacističke ideologije, nastao je kao rezultat, mržnje, predrasuda i stereotipa prema ovom narodu.
Malo ili nimalo se ne govori, o ropstvu Roma na Balkanu, koji je zapoceo početkom XV vijeka, trajao je do kraja XVIII vijeka, kada je zatvorena poslednja pjaca robova, gdje su Romi prodavani kao roblje u Bukurestu. U tom periodu Romi su surovo kažnjavani, naročito ako su govorili svoj jezik, morali su da prihvate i govore jezik svoga gospodara.
U to vrijeme, ni u pojedinim zemljama zapadne evrope, situacija nije bila bolja. Romi su proganjani, ubijani, sa obrazloženjem da je način života Roma, neprihvatljiv za sredinu, gdje su pokušali da nađu svoje utočište i svoj dom. Tada su Romi su proglašeni, kao socijalno devijantne osobe i da na njih treba preventivno djelovati, tako su pravdali svoje zločine.
Na svu sreću, sve je ovo iza nas, ali danas u XXI vijeku, još uvijek se osjećaju tragovi prošlosti, koji se reflektuju kroz prizmu, rasne netrpeljivosti, stereotipa i predrasuda prema Romima. Malo se toga promjenilo. Mnogi ih i danas posmatraju sa podozrenjem, nepovjerenjem. I danas mnogi ih ne žele u svojoj blizini, a najbolji dokaza za to su postojeća, getoizirana naselja gdje žive isključivo pripadnici romske zajednice.
U svakom društvu postoje određene grupe ljudi, prema kojima društvo proizvodi predrasude i streotipe, kao oblik društvenog ugnjetavanja, jer time pokazuju društvenu podjelu moći. Predrasude nisu urođene, nego su stečene i usađene u svijest ljudi od djetinstva, a stiču se vaspitanjem u kući, u školi i u okruženju gdje živimo.
Spomenimo neke od primjera predrasuda i stereotipa “ kažu da su Romi lenji i ne žele da rade”. Apsurdno je, da jedan narod u surovim uslovima, vjekovima opstaje, a ne žele da rade. Istina je drugačija, a to je; da Romi nisu poželjni u većini društvenih institucija, a država se nije pobrinula, da obezbjedi uslove za njihovo zapošljavanje. Dalje kažu da su “Romi lažovi i lopovi“, laž, krađa i lopovluk nisu karteristični samo za Rome, postoje i ne/romi, koji mnogo više lažu i mnogo više kradu.
U medijima smo imali priliku da čujemo o sitnim krađam Roma, a prečutkuju se ogromne afere ne/roma milionske krađe. Naravno nije mi namjera da opravdam, bilo koju vrstu kriminala, ali samo želim da ukažem na različite aršine. Nerjetko se dešava da su Romi dežurni krivci, za svaki sitni kriminal.
Romi su i danas veoma često; diskriminisani , zlostavljani , getoizirani i marginalizovani svi to primjećuju, ali kao da ne postoji dovoljno želje ili snage da se ovim ljudima pomogne. Doduše neke stvari se pozitivno mjenjaju barem kod nas u Crnoj Gori , ali ne onakvim tempom kako mi to priželjkujemo.
Dešavalo se da u pojedinim medijima nailazimo na nepotrebno spominjanje romske nacionalne pripadnosti pojedinca u negativnom kontekstu. Takva izvještavanja podstrekavaju etničku distancu, većine prema romskoj zajednici. Sa takvom praksom treba prestati, jer se nacionalna pripadnost spominje samo ukoliko je motiv, begraund događaja ili ako je u pitanju strani državljanin.
Evo jednog primjera: “nepoznati pljačkaš romske nacionalnosti opljačkao benzinsku pumpu” Šta se time postiglo, ništa drugo, sem bjesa građana prema RE zajednicama. Ovakva izvještavanja, mogu proizvesti nesagledive trgične posledice. Navedeni primjer je iz našeg okruženja, ali su se ovakva izvještavanja, mogli čuti i u našim medijima.
Ne smijemo dozvoliti da se stvari generalizuju, međunarodni standardi ne poznaju princip kolektivne krivice. Svako od nas ima svoje ime i prezime i po tome smo prepoznatljivi, čemu onda isticanje nacionalne pripadnosti. Član. 5 etičkog kodeksa novinara Crne Gore glasi: rasu, vjeru, nacionalnost, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju i porodični status pojedinca, novinar će spomenuti samo, ako je to neophodno za informaciju.
Dalje - Vizuelni prikaz nekog video materijala, takođe može doprinjeti produbljivanju etničke distance, većinskog naroda prema Romima. To su jako osjetljive stvari, gdje novinari i urednici moraju pokazati visoku dozu senzibiliteta i društvene odgovornosti, naročito kada izvještavaju o Romima.
Kažu da jedna slika govori više od hiljadu riječi, postavlja se pitanje, šta je korisnije za jednu romsku porodicu kojoj se želi pomoći: prikazati lik blatnjavog romskog dječaka, ili prikazati prostor gdje taj dječak živi, gdje spava, gdje boravi i gdje uči?
Ako se prikaže lik blatnjavaog dječaka, time se svjesno ili nesvjesno, potvđuju već postojeće predrasude, ali ako više prostora posvetimo okolnostima gdje to djete živi, gdje spava i gdje boravi, gdje uči. Na taj način postižemo pravi efekat, jer time pokazujemo, odnos i empatiju pojedinca i institucija prema ovom dječaku. U ovoj priči se postavlja krucijalno pitanje: da li želimo da se od ovih ljudi distanciramo ili želimo da kod javnosti izazovemo empatiju i izraz solidanosti prema ovoj populaciji?
Postavlja se logično pitanje; da li su mediji samo ogledalo društva , ili su možda i oni odgovorni za stvaranje negativnih stereotipa. lično mislim da je istina negdje između, ne može se reći da mediji samo prezentuju, oni umnogome i konstruišu stvarnost. Zato i priroda te stvarnosti, u mnogome zavisi od medijskih poruka, koje se prezentuju javnosti.
Ključnu ulogu u borbi protiv stereotipa i predrasuda treba da imaju institucije sistema i mediji, ali i RE populacija takođe, snosi dio odgovornosti i ne smije ostati po strani , čekajući šta će drugi uraditi umjesto nas. Moramo raditi na sveobuhvatnoj emancipaciji romske i egipćanske zajednice. Ne smijemo pristati da živimo jedni pored drugih, moramo težiti zajedničkom suživotu, da živimo skladno sa ostalim zajednicama i prihvatiti sve norme i standarde civilizovanog društva, a koje su u skladu sa prihvaćenim standardima, ljudskog dostojanstva.
Moramo na ličnim primjerima pokazati , da nismo onakvi, kako nas zamišljaju, moramo strogo voditi računa o svom ponašanju, u našem svakodnevnom životu: u kući, na ulici, u školi, i u okruženju gdje živimo. Moramo mnogo više raditi na izgradnji, ličnog i profesionalnog identiteta, i naravno sve te vrednosti prenjeti na našu djecu, i po mogućnosti sve navedeno inkorporirati u kolektivni identitet naše zajednice.
Nije lako, ali treba pokušati. Jer promjena stava prema pojedincu, jeste moguća, ali prema grupi je mnogo teža. Jer su predrasude o RE zajednicama vjekovima, duboko ukorjenjene, i teško ih je iskorjeniti. Moramo javnosti pružiti više informacija o nama, naravno što više pozitivnih primjera, ali bez pomoći medija i institucija sistema, svi naši napori su uzaludni.