(“... Na čergarskim sahranama nije prisutan hodža, ali isto tako nije prisutan ni sveštenik. Obrede obavljaju sami i obično se sahranjuju na svojim izolovanim grobljima ili gradskim grobljima, dok na muslimanskim grobljima zbog izostanka islamskih rituala nemaju pristupa...)
Romska groblja, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek se nalaze na periferiji grada. Skloniji crnom humoru, neki kažu da je to stoga da ukopani Romi ne bi, kao i za života, „smetali“. Otprilike, takav slučaj je i u Spužu. gdje su Romi Čergari sahranjivani na samoj obali rijeke Zete, nedaleko od ceste koja vodi u varoš. I razlike u obredima sahranjivanja Roma učinile su da svoje mrtve nijesu mogli sahranjivati na muslimanskom groblju, dok i na ostalima takođe nijesu bili baš poželjni. Istina, put ka lokalnom romskom groblju je prije nekoliko godina obnovljen i sredjen, medjutim zub vremena se i dalje primjećuje na ovom svetom tlu. Vjeruje se da tu Rome sahranjuju od 1850. godine. Naravno, niko pouzdano ne zna kad je prva raka iskopana i ko je tu od Roma prvi sahranjen. No, zašto bi to kome i bilo važno, jer smrt je jedina stvar na svijetu oko koje se ljudi ne grabe za prvenstvo.
U suštini, romsko groblje u Spužu nijemi je svjedok ljudskih ćudi, pa i obilježje nejednakosti, kako u životu tako i smrti. Da bi shvatili taj dio njihove kulture, objašnjava etnološkinja Vesna Delić, moramo biti upoznati i sa romskim obredima sahrane. Tako ona napominje da Romi, koji teorijski pripadaju istoj široj romskoj zajednici, prave razliku među sobom, pa se dijele na dvije grupe: Čergare i Rome Muslimane. Kao jedan od osnovnih pokazatelja različitosti je religijsko mišljenje i ponašanje, pa kod ove grupe Roma Čergara, sahrana i kompleks običaja i rituala koji se obavljaju, više liče pravoslavnim, nego muslimanskim obredima. Pogled na rijetko obelježene grobove upućuje na zaključak da većina potiče iz ratnog perioda. U mirnim vremenima Rome su sahranjivali bez želje da postave trajniju biljegu na vječnoj kući.
“... Na čergarskim sahranama nije prisutan hodža, ali isto tako nije prisutan ni sveštenik. Obrede obavljaju sami i obično se sahranjuju na svojim izolovanim grobljima ili gradskim grobljima, dok na muslimanskim grobljima zbog izostanka islamskih rituala nemaju pristupa. Tako na primjer, čergarska groblja u Podgorici se nalaze na par mjesta. U pitanju su Zagorič, Zlatica, Golubovci, periferija Spuža, pa i Danilovgrad. To su groblja sa par desetina mjesta koja su većim dijelom zapuštena, a u nekim slučajevima, kao što je slučaj sa grobljem u Golubovcima, čak i oskrnavljena. Interesantno je da su ranije, dok su živjeli nomadskim životom sahranjivali svoje mrtve u mjestima gdje su se zatekli, obično u nekim šumama i pokraj puta. Nakon obavljenih obreda i sahrane, grob umrlog se uglavnom posjećuje za Đurđevdan kada odlaze da odaju svoju počast”, pojašnjava etnološkinja Delić.
Ni ostala romska groblja u okolini Podgorice nijesu bolje očuvana, tamo gdje ih šiblje i drača polako ali sigurno potiskuju u zaborav. Tako je pored groblja na Staroj Zlatici danas divlja deponija, dok u Golubovcima mještani traže da se romsko groblje izmjesti!? Izvjesno, i mrtvi nekome smetaju!? I nije to samo naša ili njihova sramota ili nebriga. Prije više vjekova Romi su došli i na ovaj dio Balkana, pa tu i ostali, boreći se svakodnevno sa životnim nedaćama i za svoje parče sunčanog neba.